Ego izreke i citati

Atif Gorčinić, djed Muhibov, doživio je selo u kojem je odrastao kao kaznu. Njegov otac, po kojem će Muhib dobiti ime, došao je u naše selo negdje početkom dvadesetog stoljeća. Ljeto je bilo na izmaku kad se on sa svojom ženom Safijom dovezao u jednoj kočiji koju je vukla volovska zaprega. Iako bijaše iz bogate porodice sa sobom je donio samo neki stari natkaz, bošču u kojoj bijaše zamotano nekoliko starih polica, i gramofon. Dok je ulazio u selo, svirao je bečki valcer i narod se preplašeno razbježao. Mislilo se da to opet dolazi neka vojska kojoj je car prodao Bosnu. Bio je to prvi susret ovdašnjih ljudi sa gramofonom i oni su se, izbezumljeno bježeći, kleli da čitava armada ide prema selu i da se na čelu kolone vihori žuta zastava. Ni najstariji nisu mogli odgonetnuti kojoj tadašnjoj državi pripada žuti bajrak. On, bajraktar, bio je sin Muhibov, Atif, koji je tad imao svega nekoliko mjeseci, a zastava bijahu njegove usrane pelene što ih je Safija raširila na dvije trklje iznad zaprege. Tako je Muhib, sa svojom vojskom - sa ženom Safijom za koju se kasnije pričalo da se odrekla oca u ime ljubavi prema mužu, i sa bajraktarom Atifom, koji je u djetinjstvu bio tako bijel da se gotovo moglo vidjeti kroz njega pa žene govorile da taj neće umrijeti nego se rastopiti poput kuglička sočice na dlanu - tako je on osvojio selo i odmah prvog dana, zahvaljujući čudnoj spravi sa ljudskim glasom, dobio epitet najpametnijeg čovjeka na svijetu. Sutradan ujutro, za kahvom, o njemu se pričalo kao o čovjeku koji zna i na čem nebo stoji, kad zna kutiju govoru i pjesmi naučiti, taj zna sve, pa i ono što je Bog od čovjeka sakrio. Trećeg dana po dolasku u selo Muhib je počeo učiti djecu da pišu i da se opiru tuđinskoj vlasti.

26843
Citata
1732
Autora
316
Kategorija