Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća.
O autoru
Ime i prezime: Mehmed Meša SelimovićNacionalnost: Bosna i Hercegovina
Profesija: Pisac
Datum rođenja: 1910
Datum smrti: 1982

U kamenu ništa ljudsko, u ljudima sve kameno
Četiri stvari koje se ne mogu vratiti:
- Izgovorena riječ
- Izbačena strijela
- Protekli život
- Propuštena prilika
Bojim se velikih riječi koje nas sve čine nesretim!
Sretan je tko zna voljeti.
Bolest je sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna.
Poštuj tuđa mišljenja, želje i riječi. Nikada ne prekidaj nečiji govor, prigovaraj ili grubo oponašaj mimikom izrečeno. Dozvoli svakoj osobi pravo na lično izražavanje.
Čovjek koji ne pravi greške obično ne radi ništa.
Osnovni problem sa svijetom je u tome što su budale previše samouvjerene, a pametni stalno u dilemi.
Niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko čovjek sam sebi!
Lijepe riječi ne koštaju mnogo. A ipak postižu mnogo.