Čudni su četinari. Bog šalje kišu, a njihovo se lišće ne ukvasi, Bog šalje sunce, a oni se ne raduju. Bog šalje vejtar, a oni se ne ljuljaju, Bog šalje san i smrt drveću, a oni se zelene. Ali kad uđeš u šumu, ti osjetiš da se tlo pod tvojim korakom ugiba i noga ti upada u nešto mekano i trulo. To su milijarde iglica koje su, kao suze ponosita čovjeka, nečujno i nevidljivo pale. I vidiš sitne točkice stvrdnute smole koja je, preko noć, u času crnog mraka, kad ni najbliži susjed ne može da vidi, potekla iz srca koje se u bolu steglo. A izjutra, kad probuđeni fjur potjera stotinu vjetrova na sve strane, dremljiva stabla se u nekoj vrtoglavoj liniji povedu za strujom, ali vrhovi njihovi su i tada budni i mirni kompasi u neke neslućene predjele i daljine.
O autoru
Ime i prezime: Isidora SekulićNacionalnost: Srbija
Profesija: književnica
Datum rođenja: 16.02.1887.
Datum smrti: 05.04.1958.
Bojim se velikih riječi koje nas sve čine nesretim! 
U kamenu ništa ljudsko, u ljudima sve kameno 
Čovjek koji ne pravi greške obično ne radi ništa. 
Osnovni problem sa svijetom je u tome što su budale previše samouvjerene, a pametni stalno u dilemi. 
Četiri stvari koje se ne mogu vratiti:
- Izgovorena riječ
- Izbačena strijela
- Protekli život
- Propuštena prilika 
Niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko čovjek sam sebi! 
Poštuj tuđa mišljenja, želje i riječi. Nikada ne prekidaj nečiji govor, prigovaraj ili grubo oponašaj mimikom izrečeno. Dozvoli svakoj osobi pravo na lično izražavanje. 
Bolest je sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna. 
Lijepe riječi ne koštaju mnogo. A ipak postižu mnogo. 
Sretan je tko zna voljeti.